Nevenka Tromp politologinja je porijeklom iz Hrvatske. Od 1992. radi na Sveučilištu u Amsterdamu, a dvanaest je godina bila suradnica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ove je godine izdavačka kuća University Press iz Sarajeva objavila prijevod njezine knjige ‘Smrt u Hagu. Nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću’.

- Na tribunalu sam radila od 2000. do 2012. u sklopu tima za istraživanje političkog vodstva, sastavljenog od povjesničara, politologa i demografa. Do 2006. radila sam isključivo na Miloševićevom slučaju, na kojem je u jednom trenutku radilo oko 150 ljudi. Izazov u pisanju knjige je bio prenijeti to znanje ljudima koji ne poznaju ratove i rad tribunala, a da knjiga istovremeno bude relevantna i za stručnjake. Moja prednost u odnosu na povjesničare bila je to što sam kao dio istraživačkog tima UN-ovog suda imala direktan pristup državnim dužnosnicima i glavnim akterima u ratovima. Isto tako sam prikupljala dokaze i dokumentaciju o kriminalnosti srpskog političkog vodstva. Upravo su mi ti arhivski materijali bili motivacija da ih upotrijebim kao istraživačku građu.

Sudbina hrvatskih Srba Miloševića nije previše zanimala. Možda su najveće žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji, poslije bosanskih Muslimana i kosovskih Albanaca, upravo hrvatski Srbi, čiji udio je pao s 12 posto na nešto više od četiri posto stanovništva

Povlačite paralele s diskusijama o važnosti uloge nacističkog vodstva u zločinima iz Drugog svjetskog rata. Je li Milošević imao ključnu ulogu u pokretanju i provedbi planova srpskog nacionalizma koji su doveli do zločina ili su vojne i intelektualne elite u njemu našle izvršitelja njihovog projekta te je on, riječima Latinke Perović u predgovoru vaše knjige, ‘seo na osedlanog konja’?

Istina je negdje na pola puta. Bavila sam se dokumentacijom koja se odnosi na elitu, ali nepošteno je i historijski neispravno svaliti sve na Miloševića. To je redukcionizam koji ništa ne objašnjava i skida odgovornost sa širih struktura. S druge strane, možda bi do sukoba i zločina došlo i bez Miloševića, ali moguće je da bi ti sukobi bili drugačiji – u opsegu zločina i u vremenskom trajanju sukoba. Nestanak starih i stvaranje novih država povijesna je konstanta. No zašto se Jugoslavija raspala uz tolike pokolje? Tu su važni uloga vođe i mens rea, odnosno zločinačka namjera. Ratko Marković, profesor ustavnog prava uključen u sastavljanje Ustava Srbije iz 1990., Statuta Republike Srpske Krajine i Ustava Savezne Republike Jugoslavije iz 1992. te visoki dužnosnik Socijalističke partije Srbije, napisao je 1992. da je stvaranje srpske države u etničkim granicama moguće samo uz masovno nasilje jer ta država mora obuhvatiti i krajeve u kojima Srbi nisu većina. To govori o tome da je srpska elita od početka znala do čega će dovesti stvaranje RSK-a i Republike Srpske. Bilo je i drugih pretendenata na vodstvo tog nacionalističkog projekta, no Milošević se izdvaja gotovo fascinantnom količinom moći koju je koncentrirao u svojim rukama. Vladao je civilnim i vojnim strukturama, a za svog vođu priznavala su ga i vodstva RS-a i RSK-a. To vodi zaključku da bez Miloševića raspad Jugoslavije ne bi bio tako krvav i dugotrajan.

Naopaka kronologija

Koji su bili ključni momenti procesa Miloševiću?

Prva optužnica podignuta je za Kosovo. Izrađena je u kompliciranim okolnostima prve NATO-ove intervencije u povijesti. Milošević je tada još uvijek predsjednik SRJ i prvi je predsjednik neke države uopće optužen za takve zločine dok je još uvijek na vlasti. To je vrlo dokumentirana optužnica. Istražitelji tribunala ulazili su u policijske stanice na lokalnom nivou, kopirali i odvozili materijale u Haag. Nakon što je Milošević izgubio vlast te je u lipnju 2001. prebačen u Haag, podignute su optužnice za Hrvatsku i BiH. Na svakoj od tih optužnica radi poseban tim i oni ne surađuju previše. Tužiteljstvo je ipak uspjelo izboriti njihovo objedinjavanje u jedan proces, iako to jesu ostale odvojene optužnice. Odlučeno je da suđenje započne s Kosovom jer se tu najdalje došlo s istragom. Ta je odluka obilježila čitavo suđenje jer nismo mogli kronološki prikazati razvoj kriminalne namjere. U studenome 2005. suđenje se jako često prekidalo zbog Miloševićevog zdravstvenog stanja. Sudije su predložili da se donese presuda za Kosovo. U slučaju Miloševićeve smrti imali bismo barem tu presudu. Međutim, pravnici tužiteljstva su zaključili da je to nemoguće bez stvaranja predrasude prema optuženom. Ako bi bio proglašen krivim za zločine na Kosovu, to bi obilježilo i ostale dvije optužnice te bi u postupke za Hrvatsku i Bosnu ušao sa žigom zločinca. To je bila posljedica te naopake kronologije. Međutim, ni u slučaju razdvajanja suđenja on ne bi dočekao presudu za Kosovo jer je umro tri mjeseca poslije ove rasprave.

Važna je bila i odluka kojom se Miloševiću dopustilo da se sam brani.

Ovaj proces uvjerio me da pravo optuženika da se sam brani ne treba prevagnuti nad pravom žrtava da se administrira pravda. Miloševićev slučaj bio je najvažniji i najzahtjevniji na cijelom tribunalu, a on svoju obranu pokušava organizirati iz zatvorske ćelije. Iako jest imao pravni tim sastavljen od trojice pravnika i nametnutog branitelja Stevena Kaya, to je jako teško. Uz to se borio sa zdravstvenim i psihičkim problemima. Nakon ubojstva Zorana Đinđića u martu 2003. mnogo je njegovih suradnika zatvoreno, njegova žena Mira Marković odlazi u Rusiju. Milošević je izvrgnut ogromnom stresu. Vrijeme koje je bio u mogućnosti provoditi u sudnici bilo je sve kraće, suđenje se sve više produživalo te je završilo bez presude. To je bila posljedica odluke sudija koji su radi vlastite nesigurnosti podržali njegovo pravo da se sam zastupa. Barem nitko ne može reći da suđenje nije bilo pošteno.

Milošević, Tuđman i Izetbegović u posljednjoj su fazi rata pristali na etničko razdvajanje u Hrvatskoj i BiH, na etničku homogenizaciju i razmjenu teritorija. Ne znači da su postojali direktni dogovori, ali djelovali su u istom smjeru. Svemu je kumovao zapad

Miloševićevom smrću propuštena je prilika da mu se presudi. Međutim, navodite da je značajna odluka Pretresnog vijeća iz lipnja 2004. kojom se odbacuje zahtjev obrane za donošenje oslobađajuće presude. To je jedini dokument u kojem se implicira odgovornost vodstva Srbije za genocid.

To je odluka od povijesnog značaja. Mi je, inače, zovemo ‘Poluvremenska presuda’. Niti jedno drugo sudsko vijeće nije došlo toliko daleko s dokazivanjem postojanja genocida već u 1992. Mi smo prvi dokazali da su brojni generali RS-a i RSK-a, pa čak i ministri obrane, dolazili iz kadrovskih centara Vojske Jugoslavije. Pretresno vijeće je odlučilo da je tužiteljstvo podnijelo dovoljno dokaza za genocid u 1992. i 1995. te da je nužno da Milošević iznese obranu. On je bio jako loš odvjetnik i često je štetio sam sebi. Prilikom ispitivanja Wesleyja Clarka pokazao je da je znao što se može dogoditi u Srebrenici. I tužiteljstvo i Milošević imali su na raspolaganju jednako vremena, no dok smo mi odradili više od tristo svjedoka, on je u isto vrijeme ispitao svega četrdesetak. Uspio je iznijeti obranu samo za Kosovo. S obranom za Hrvatsku tek je počeo, a uopće ne bi stigao iznijeti obranu u slučaju optužnice za Bosnu i Hercegovina. Imao je još samo nekoliko tjedana. Naravno, ne mogu tvrditi da bi presudom sigurno bio osuđen za genocid, ali postojala je jako velika šansa za tako nešto. Sudijama bi bilo teško da ga oslobode, s obzirom na to da on ne bi vremenski stigao podnijeti niti jedan dokaz u svoju korist. To je u Srbiji stvorilo paniku. Upravo takvi dokazi bili su potrebni BiH u tužbi za genocid koju su pokrenuli na Međunarodnom sudu pravde. Miloševićeva smrt najbolje je dakle došla Srbiji.

Tvrdite kako je Srbija prebacila odgovornost za zločine na vodstva RS-a i RSK-a. Udruženi zločinački poduhvat koji uključuje Beograd postoji samo u presudi Milanu Martiću.

Srbija je izbjegla tu odgovornost za zločine počinjene u BiH, dok je hrvatski državni vrh u presudi Prliću i ostalima označen kao umiješan u zločine u BiH. Čak i u Martićevom slučaju spominju se samo pojedinci koji su nositelji dužnosti unutar institucija države Srbije, iako je jasno da je riječ o državnoj politici. U presudama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću stoji da tužiteljstvo nije dokazalo vezu s Miloševićem ni drugim članovima UZP-a iz Srbije. Glavna tužiteljica Carla del Ponte dopustila je Srbiji da zaštiti određene dokumente, a ta je praksa nastavljena i kad ju je naslijedio Serge Brammertz. Srbija se time zaštitila od dokazivanja da je kao država bila uključena u provođenje tog genocida.

Pišete da je formiranje SAO Krajine bio trenutak u kojem je politički cilj ostvarivanja Velike Srbije postao kriminalan jer je uspostavljanje Krajine obilježeno nasiljem. Je li Miloševiću uopće bilo stalo do Srba u Hrvatskoj ili ih je koristio i njima manipulirao, kao što je, pišete, tijekom suđenja shvatio Milan Babić?

Sudbina hrvatskih Srba Miloševića nije previše zanimala. On već 1994. govori o razmjeni teritorija. Tijekom 1995. priprema se kraj rata. Vjerojatno je bilo dogovoreno da Podrinje pripadne RS-u, dok Milošević pristaje na rasformiranje RSK-a. Međutim, zamjena teritorija možda jest bila dogovorena, ali genocid nije. Miloševića nakon Srebrenice zanima samo spašavanje vlastite glave i politički opstanak pred međunarodnom zajednicom. Nakon toga Oluja je bila samo imitiranje, odnosno igranje rata. Možda su najveće žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji, poslije bosanskih Muslimana i kosovskih Albanaca, upravo hrvatski Srbi, čiji udio je pao s 12 na nešto više od četiri posto stanovništva. Njihova stradanja još uvijek nisu dovoljno istražena i vrlo često ih se kolektivno stavlja u istu kategoriju s njihovim ratnim političkim i vojnim vodstvom.

Znači li to da je Oluja rezultat dogovora Miloševića i Franje Tuđmana?

Milošević, Tuđman i Alija Izetbegović u posljednjoj su fazi rata, svatko iz svojih razloga, pristali na etničko razdvajanje u Hrvatskoj i BiH, potom na etničku homogenizaciju, a onda i na razmjenu teritorija. Ne znači da su postojali direktni dogovor i suradnja, ali djelovali su u istom smjeru. Svemu je kumovao zapad. Američki diplomat Sandy Vershbow u lipnju 1995. govori da su bošnjačke enklave u Podrinju neodržive. Državni sekretar Warren Christopher za događaje u Srebrenici kaže da su ‘užasni’, ali da je nakon njih situacija jednostavnija. Slične izjave dolaze nakon Oluje. Nemojte misliti da međunarodna zajednica nije znala što se u Jugoslaviji radi. Sve postjugoslavenske države su tijekom ratova postale homogenije, i to uz pomoć međunarodne zajednice. Ona je s Cutileirovim planom pristala na etničko razdvajanje u Bosni još i prije prvog pucnja. Najgore su prošli BiH i Kosovo, koji su permanentno teritorijalno podijeljeni. Srbija još uvijek nije odustala od njihovih teritorija.

Povijesna pravda

Za stotine ubijenih i oko 200 tisuća ljudi koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku u Hagu nitko nije osuđen. Kako biste komentirali oslobađajuću presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču?

Ne poznajem dobro njihove optužnice da bih išla u detalje. Okvirno mislim da je važno obratiti pažnju na to da su se zločini navedeni u njihovim optužnicama dogodili. Za povezivanje zločina s eventualnim počiniocima odgovorno je tužiteljstvo jer vremenski raspon, geografski odabir i kvalifikacije zločina uvjetuju imena optuženika. Po ovakvoj optužnici za Oluju, odgovornost za navedene zločine trebala se tražiti u drukčijoj listi optuženika. General Gotovina je bio zapovjednik u toj zoni odgovornosti od 4. do 8. kolovoza 1995. Osim granatiranja Knina, sve druge optužbe za zločine nad civilima odnosile su se na vrijeme nakon toga, kada je taj prostor bio pod kontrolom civilnih vlasti. Preveliki naglasak na inzistiranju na kriminalnoj odgovornosti generala Gotovine samo skreće pozornost s potrebe da se za svaki od konkretnih zločina identificiraju počinioci i da im se sudi na sudu u Hrvatskoj.

U prvostupanjskoj presudi kao sudionik UZP-a s ciljem izgona Srba iz Hrvatske naveden je i Tuđman. U presudi za Herceg-Bosnu označen je kao glava plana da se dijelove BiH etnički očisti i pripoji Hrvatskoj. Možemo li pretpostaviti što bi se desilo da je protiv Tuđmana podignuta optužnica?

Neobično je da nekoga proglasite suodgovornim za zločine i članom UZP-a, a da protiv njega niste podigli optužnicu. Ako se Tuđmanovo ime spominje u tom kontekstu, jedino logično i pravedno bilo bi da je i on optužen te da je imao pravo da se brani. UZP je kontroverzan termin. Bilo je jasno da tako masovne zločine ne može počiniti jedna osoba, sam Milošević je kazao da bi prema optužnici trebao biti supermen. Suđenjima pojedincima pokušalo se izbjeći kolektivnu odgovornost. No ispostavilo se da su događaji itekako povezani s državnim strukturama, pa je uveden koncept UZP-a. Nedosljednost pravnog narativa pokazuju i presude Karadžiću i Mladiću. No povjesničari nisu vremenski ograničeni poput pravnika. Povijesna pravda također je važan dio pravde. Ne treba sadržaj optužnica i presuda gledati kao definitivnu istinu o nečijoj krivici i nevinosti. Ta nam dokumentacija treba poslužiti kao izvor. Nažalost, upitna je volja postjugoslavenskih država da se ozbiljno prihvate te građe. Ja sam se bavila samo jednim slučajem, političarem koji je u ratovima imao najveću moć. Potrebne su nam studije i o drugim slučajevima.

Kako vidite nasljeđe Haškog suda i što su suđenja postigla u pogledu suočavanja s prošlošću?

Glavni razlog za osnivanje tribunala 1993. bila je nespremnost međunarodne zajednice da se pokrene vojna intervencija kojom bi se Bošnjake, riječima jednog UN-ovog dužnosnika, spasilo od slow-motion genocida. U tom smislu, on je bio alibi. Što se tiče suočavanja, u društvima bivše Jugoslavije nema nimalo volje za bavljenje vlastitom krivicom i odgovornošću za ratove. Na tribunalu su najvećim dijelom radili stranci. Studije o tranzicijskoj pravdi opet uglavnom pišu stranci. Zapanjuje da se akademska zajednica u Hrvatskoj nije odredila ni prema Jugoslaviji ni prema ratu u Bosni i ostalim ratovima devedesetih. Na jednom od mojih gostujućih predavanja 2018. studenti Pravnog fakulteta u Zagrebu nisu znali tko je Milan Martić. Političke elite najviše su zainteresirane za vlastitu budućnost, odnosno pobjedu na sljedećim izborima. Elitama suočavanje s prošlošću nije u interesu. Bojim se da do njega neće doći nikada ako budemo čekali na inicijativu političara.